TVRĐAVE

Ne smemo se sretati.
Ne smemo se gledati.
Ne smemo progovarati.

Povuku nas namah koraci,
ali se skamene na pola puta.
Nađu se zenice,
ali skrenu munjevito.
Zapale se u srcu reči,
stignu do usana
i ugase se.

Sami smo zidove tvrđava podigli,
od minulih,
neponištenih godina,
od ljubavi,
od neuspeha,
od života
i sudbine
nama dragih,
voljenih ljudi.
Nesavladive tvrđave.

A u tajanstvenim vodama misli
ruke nam se,
poput davljenika,
dotiču
i malaksavaju,
kako bi se bar vrhovima prstiju
pipnule.

Usne ćute.
Ćute da ne slažu.

I oboje se u svoju tvrđavu
zatvaramo.

 

 

© £elisaveta Bagrijana
© Velimir Kostov, prevod sa bugarskog
=============================
© E-magazine LiterNet, 31.07.2005, ¹ 7 (68)

Književni list (Beograd), g. III, ¹ 25, 01.09.2004.