IZ "MALIH AMNEZIJA"

web

S jednom šakom slova sve se može napisati, sve se može prešutjeti. I ništa neće biti kao što je bilo. Zato ne želim spremati tamo gdje je duša nespokojno živjela. Smućkat ću lijepo šejker i izlit ću ga ponovno. Ako stvari imaju uspomenu o sebi, sve će zastati tamo gdje je bilo.

im. Voljela sam jednog muškarca. Zapravo - što radim? Tako se ne govori. Treba inače s distancom, ne može se tako s riječima, nerazborito. Kaže se: imala sam jednog muškarca. Eto tako nekako već je prigodnije da bude početak.

ne. Ne želim ga viđati. Neću ga viđati. Neću govoriti, neću misliti o njemu. Odbijam ga sanjati.

si. U inat sebi srećem ljude po kojima mi je poslao dio sebe. Pramen kose, kutove osmijeha, hod. Usitnjeno na sitne komade pismo. Vjetar povremeno donosi dva-tri slova, točku ili zarez, prolaze sasvim blizu do mene, šapuću, dodiruju me i kao da ih nikada nije ni bilo.

gl. Zna reći sve, čak i “mrzim te”, s jednim te istim očima i slovima, dobro izmjerenim i izvježbanim tonom, tek tako, usput. Tako kazano, sve se može progutati, probaviti uz veliki gutljaj vode i ostati neprimijećeno u nekoj pukotini među nagomilanim kamenjem u tvome želucu. I kad njega više ne bude, ispuzati odande, a njegovi tanki pipci zakrčit će te čak do grla.

pl. Ako ne razgovaramo usred toplih gesti. Od tišine buja tijesto za pincu, kiflices marmeladom, orasima i grožđicama, ušećerena korica, toplo mlijeko s medom i pola žličice nescaféa, putar na krišci, pećnica je puna drva i ugljena, gori, vani je snijeg poput kreveta koji me sanja i ne odlazim nikamo.

pre. U tvojim riječima se gubim kao u nepoznatim sobama usred noći dok ustajem tražeći vodu, a gasi se struja. Tada sam nespretna, udaram o namještaj kojemu ne znam ni imena, ni rubova, rušim lomljive stvari do kojih držiš više i u svakoj se sobi mogu izgubiti na duže vrijeme prije negoli nađem tebe ili vrata.

ra. Razgovaram s njime neprestano dok ga nema. Ponekad me hvata strah od stvari koje mu govorim, još više od onih o kojima ga pitam. Ali ništa me ne može zaustaviti - iz usta mi strše noge i ruke mnogih riječi. Ovi razgovori traju nemilosrdno dugo i kad se on pojavi, ja sam mu već sve rekla. Jedino što me muči su mutne fleke na njegovim odgovorima.

 

Galina Nikolova (1978) završila je kulturologiju. Svojom prvom poetskom knjigom Prolazim (2000) osvaja nagradu publike na XXVI. nacionalnoj konferenciji studenata - književnih stvaratelja, a drugom, Sa strane (2004), nagradu Plovdivske poetske akademije, Nacionalnog natječaja za mlade pjesnike Veselin Hančev. Godine 2005. njezini stihovi uključeni su u njemački katalog bugarske kulture Dokumenta 2005 te u antologiju bugarske poezije koja se trenutačno priprema za objavljivanje u Njemačkoj. Prevođena je na mađarski, slovački i njemački. Ime joj (kao suautorice) stoji na dva priručnika i dva istraživačka rada sa socijalnom tematikom. Trenutačno je na magisteriju u New Yorku i priprema treću knjigu za tisak.

 

 

© Galina Nikolova
© Ksenija Markovič, prijevod
=============================
© E-magazine LiterNet, 04.04.2011, ¹ 04 (137)