* * *
Bilo je vrijeme kiša - ogromni i
pulsirajući trupovi izjedali su napola
oblake i nebo
Ime mi je bilo Soledad - kineski porculan
od samoće – čak bi me uzdah
mogao slomiti.
Tad sam te pozvala - Mihaela,
vrati veselje, bučne mase,
krsti me novim imenom!
I ti si me čula kroz gusta
prostranstva. Misao ti je zalebdjela
iznad mora i kopna, poletjela je s pticama,
osjetila je govor starog drveća,
šapat trava, siktaj tajni zemlje
I izabrala mi najljepše i čudnovatije ime:
Essa Samoria.
Dođi da te zagrlim, Mihaela,
da nam srca govore čudnim
nepoznatim jezikom.
© Mira Duškova
© Ksenija Markovic, prijevod
=============================
© E-magazine LiterNet, 07.03.2009, ¹ 3 (112)